Post by berlitz on Sept 26, 2005 12:05:34 GMT 1
Pozdrav svima, evo imam jednu molbu. Dobio sam prekjuèer jednu preljepu poruku na e-mail na hrvatskom, i toliko sam oèaran njome da bih je htio prevesti na engleski i poslati jednoj meni jako dragoj osobi (koja ne zna hrvatski). Ja znam engleski, no kad bih se upustio u prevod to bi bilo jako jako loše jer mi gramatika nikako ne leži, i ne bih htio sa time unišiti reèenice ovog teksta. Pa, ako bi se našla koja dobra duša da mi ga prevede na engleski bio bih joj zaista jako zahvalan. Tekst bi èini mi se, još više zasjao na engleskom.
Nedavno sam èitao knjigu u kojoj je život usporeðivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenaðenja. Èovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreæa, žalosti.
Kad se rodimo i kroèimo u vlak, susreæemo se s ljudima za koje mislimo da æe nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukèija. Kadli-tadli oni oni æe siæi s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Meðutim, u vlak æe uniæi druge osobe koje æe nam biti veoma važne.
To su naša braæa i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susreæemo te koje æemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoæ. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu èežnju. Mnogi nas sunovraæuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Èudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsjeèku našega putovanja. Naravno da nas to ne prijeèi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoæe potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Meðutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih veæ netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne æe vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život uèiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsjeèku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije I mi æemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da æe se netko naæi tko æe nas razumjeti.
I najveæi je misterij putovanja što ne znamo kad æemo mi napokon siæi s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad æe naši suputnici siæi. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit æu veoma tužan i žalostan kad moradnem siæi zauvijek s vlaka.
Vjerujem da æe veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma æe me ražalostiti što æu morati ostaviti svoju djecu same. Meðutim, gajim nadu da æe doæi i glavni kolodvor. Tada æu vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To æe me silno obradovati.
Usreæit æe me èinjenica te pomisao da sam im pomogao poveæati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje èežnju te lijepa i ugodna sjeæanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!
Nedavno sam èitao knjigu u kojoj je život usporeðivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenaðenja. Èovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreæa, žalosti.
Kad se rodimo i kroèimo u vlak, susreæemo se s ljudima za koje mislimo da æe nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukèija. Kadli-tadli oni oni æe siæi s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Meðutim, u vlak æe uniæi druge osobe koje æe nam biti veoma važne.
To su naša braæa i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susreæemo te koje æemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoæ. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu èežnju. Mnogi nas sunovraæuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Èudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsjeèku našega putovanja. Naravno da nas to ne prijeèi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoæe potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Meðutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih veæ netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne æe vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život uèiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsjeèku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije I mi æemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da æe se netko naæi tko æe nas razumjeti.
I najveæi je misterij putovanja što ne znamo kad æemo mi napokon siæi s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad æe naši suputnici siæi. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit æu veoma tužan i žalostan kad moradnem siæi zauvijek s vlaka.
Vjerujem da æe veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma æe me ražalostiti što æu morati ostaviti svoju djecu same. Meðutim, gajim nadu da æe doæi i glavni kolodvor. Tada æu vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To æe me silno obradovati.
Usreæit æe me èinjenica te pomisao da sam im pomogao poveæati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje èežnju te lijepa i ugodna sjeæanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!